pj harvey photo by Mika Väisänen

Žene sa stavom (ili manifest autoricama)

Autor: Mladen Stipanović

Volim glazbu. Odmalena. Od kada sam s bratom skakutao na 13. katu Inina nebodera na Turniću, iznad stadiona. Znam, da, malo je falilo da postanem nogometaš, što bi mi se iz sadašnje perspektive i više isplatilo, no ja sam htio ipak čitati knjige, slušati glazbu, stvarati nešto kreativno…

I dok su se starci trovali čađom i bukom u Industrijskoj ulici, u tada velikim Ininim postrojenjima, brat i ja bismo razmaknuli stvari u dnevnom i napravili vlastiti stage. Igla na gramofonu je vrištala, otprilike kao i Suzi Quatro čiju smo singlicu netom nabavili u Trstu… Can the Can, njezin hit iz 1973., bio je dovoljan da pomuti glavu četverogodišnjaku. I zato hvala tebi, buraz, još jednom na toj sudbonosnoj edukaciji!

I tako otprilike počinje moja neraskidiva ljubav prema autoricama koja, eto, traje već 47 godina.

Da se razumijemo, volim ja i muške bendove, ali ništa mi ne može toliko spaliti mozak kao dobra autorica – žena sa stavom i, naravno, mikrofonom ili gitarom u ruci, bass ili električnom, sasvim je svejedno. A da mi je mozak potpuno izgorio, samo je potvrdila još jedna žena dvije godine kasnije – Patti Smith s albumom Horses iz 1975. Taj me glazbeni šamar toliko zalijepio da u jednom trenutku nisam znao pjeva li Gloria ili Patty J No, kao što priča sama kaže, svijet jednom gradskom dečku više nije bio isti.

Ta se ljubav nastavila, da sada ne nabrajam gdje su me sve te autorice tjerale da ih idem slušati (i pogledati, naravno): Tanya Donelly iz Belly i Throwing Muses u Beču, preko Skunk Anansie i Shirley Manson iz Garbage u Imoli, Florence te Kim Deal iz Pixies u Barceloni, pa sve do Melbournea i Adalite Sršen iz australskog benda Magic Dirt… Što je najbolje, ova me potonja mogla i razumjeti s obzirom da su joj pranonići negdje iz naših krajeva. Da me krivo ne shvatite, raduje mene, naravno, i svaka naša lokalna uzdanica počevši još tamo od slatkaste Marine, punkerske Vim Cole ili energične Ratke, pa sve do, fala bogu, brojnih sadašnjih Sari, Barbara, Irena… da dalje ne nabrajam.

Ali možda najljepša priča moje ljubavi prema autoricama dogodila se u Ferarri 2011. u prekrasnom ambijentu dvorca Este na festivalu Ferrara sotto le stelle, tada već šesnaestom po redu. Te večeri, naravno, svoju tadašnju curu, a sadašnju bolju polovicu, htio sam iznenaditi romantičnim izletom u Italiju (kod nas r’n’r tipova – čitaj: ugodno s korisnim, malo izleta, a puno glazbe, obično pali… ali plan, naravno, otkrijete tek putem, da se slučajno ne predomisle).

E sad, je li za to kriva PJ Harvey, dvorac, vruće ljeto 2011. ili pak savršeno stojeća duga haljina moje drage, danas sa sigurnošću ne mogu potvrditi. Možda ipak miks svega pomalo, no nepobitna činjenica je da smo se mi iz Ferarre vratili kao troje, naravno, s pravim pravcatim dokazom 9 mjeseci poslije… Ili kao što to energično pjeva sama PJ u svojoj uspješnici Dress sa svog albuma DryMust be a way that I can Dress to please him…

Stoga, naravno, hvala PJ, hvala i mojim autoricama, i većoj i manjoj, što su vječitog r’n’r dečka pretvorile u jednog jako ponosnog roditelja. Uostalom, ne ispadne li svima to na kraju najbolji izlet u životu?

Mladen Stipanović je autor i voditelj emisije “Alternator”. Emisija je osmišljena prvenstveno da promovira nezavisnu, drugačiju glazbu, koju ne možete čuti baš svugdje, a opet je jako važna za samu scenu.