paraf kao jubilej by damir batarelo

Paraf kao jubilej: punk nije mrtav ali ga ubijaju reizdanja

Autor: Damir Batarelo

Nekada mi se čini da gomila starih bendova biva žrtvom vlastite prošlosti koja se uvijek iznova ispisuje i reaktualizira sjećanjima na to vrijeme kada je biti punker(ic)om značilo pljuvati u lice sustavu, biti prvim među drugačijima i k tome biti čak i gotovo rodonačelnikom žanra s obzirom na osnivanje. Paraf. Višestruki prvak u ovoj disciplini, post punku, darkwaveu. Bend čiji se život sveo na obilježavanje jubileja. Nekoć divno uprizorenje ikoničnih sistemskih pretkazanja o jugoslavenskom mitu danas više evocira bijedu nego sjaj.

40 godina punka. Kakav sjajan razlog da se još jednom skupe stari/e članovi/ice i zapjevaju, u našem slučaju, Narodnu pjesmu, uzdignute šake s ponosom na licu, s onim što je ostalo od nekadašnjeg prkosa. Paraf tu nije nevin. Njihov epohalni A dan je tako lijepo počeoje došao kao savršen kraj slavlja rođenja prvog jugoslavenskog punk benda. Ili čekaj. Jesu li Pankrti bili prvi?”, pitao me neki dan poznanik u kraćoj raspravi. No, jel’ to zbilja bitno?! U slučaju Parafa, to je ono što će ih kasnije obilježiti. Upamćeni su kao početak riječke punk epohe.

Iz pozicije hardcore punkera, jedino mi se A dan..” čini dostojnim punka. Bez elitističkih namjera i bez igranja s mišlju tko je prvi. Paraf je punk! Iako su i Izleti i Zastave svojevrsna remek djela, jedino je prvi sirov, bijesan i prepun sjajnih rifova kakve sam poslije čuo kod raznih drugih punk seminalaca. Osim toga dolazi u sjajnom crnom omotu koji kada pogledate unutra, kolažima do kraja ironizira situaciju u kojoj materijal nastaje. Jugoslavija je bila izazvana još jednom, a trojac im se odužio kroz sad već legendarne Visokotiražni mir, Živjela Jugoslavija,Perspektiva, da spomenem samo nekolicinu. Drugim riječima, ovo je zbilja sjajan punk rock klasik koji opasno dobro zvuči i danas.

Ono što veseli kod ovoga reizdanja su i singl Moj život je novi val, te „Goli Otok“ u vrlo ogoljenoj live izvedbi kao dodatak albumu. Svi preprodavači prvoga tiraža se sada nezadovoljno smješkaju. Više stotina eura za originalni pres je danas iza nas. Dallas Records je to odradio školski, bez puno iznenađenja kakva recimo prate izdanja bendovskih kolega iz Haustora, Šarla Akrobate ili nekog drugog novovalnog klasika. Slično kao i kod Zastava koje su dobile novu glazuru zlatne, ali izgubile na sjaju u odnosu na originalni omot. Fox kao stari mecena benda koji je ostavio neizostavan trag nije uložio nešto pretjerano truda. No stvar funkcionira i ovako.

Ipak, što ostaje nakon još jednog obilježavanja ciklusa? Nova pjesma? Remiks iste? Čekanje 45. godišnjice? Slavlje grafita i mjesta s kojega je sve krenulo? Riječki mit se gradio na realnim buntovnicima, danas ga perpetuiraju sjećanja, a dokrajčila ga je vlastita prošlost koja se stalno iznova pokušava zapamtiti iako se o istoj sve već  zna. Živjeti u stalnom okretanju unatrag ostavi traga.  Punk nije mrtav, ali će ga ubiti vlastita prošlost od koje nikako ne može pobjeći, a katkad bi trebao. Jer živjeti u prošlosti ne definira današnju realnost. I ne govorite mi da preozbiljno shvaćam punk. Jedini način da se nešto promjeni je da ga prestanemo uzimati zdravo za gotovo i posvetimo se iznova političkoj radikalizaciji te iste priče.

Punk je aktualniji no ikad. Osvijestimo radije potrebu za novim početcima, gledajući stare priče kako nestaju.  Potrebna nam je vibrantna punk kohezija i oprostite, ali vaše vrijeme je prošlo. I tu negdje prestaje kraj mojega veselja Parafom. Rijeka je zaražena, ali nije problem ovoga puta ni šminka ni Trst, već riječki rock koji polagano postaje sve mrtviji. A stalno prizivanje duhova prošlosti svakako neće pomoći negaciji ovog trenda!

Damir Batarelo, glazbeni entuzijast, koncertni organizator, publicist koji to nije.