Naš prijatelj i suradnik, voditelj emisije Alternator, petkom od 18:15 na Radio Rijeci, Mladen Stipanović, olakšao je sebe, vjerojatno I mnoge druge, te nakon 2 godine iz ladice izvukao ovaj tekst, posvećen preranom odlasku jednog od najboljih vokala I autora u povijesti rocka – Marku Williamu Laneganu
Već neko duže vrijeme morilo me. Obećao sam, međutim, sebi – moram napisati taj tekst. Kako smo sve bliže tom danu, a u pitanju je znakoviti 22. veljače (tri dvojke u nizu, kažu numerolozi, pomažu da u duhovnom smislu stigneš tamo kamo i trebaš ići!), počeo sam uviđati da ipak nisam više onaj isti r’n’r kuler tip kao što sam bio.
Bio je petak, prikladno – 13., i nakon emisije na radiju i tribine u Dnevnom boravku, vraćam se doma te već po ustaljenoj shemi, nakon što sam se istovremeno nahranio i ispraznio prijeko potrebnom dozom glazbenog adrenalina kojeg nemilice koristim tih sat vremena da bih uopće normalno funkcionirao u ovoj surovoj stvarnosti, ukopčam laptop da vidim u kojem smjeru će se kretati sljedeće izdanje Alternatora. Dakle, 184. po redu, hmhm… i ‘jubito’ mi ponudi personaliziranu topic traku s predlošcima u iritantnom smislu kao »on zna šta se meni sluša«, a temeljenom nekim mojim pretraživanjima. I, gle, zaroni u 2003., na ono prvo lijevo mjesto najgornje trake, gdje je smješten zaobljeni kvadratić ispod kojeg piše QOTSA – Live in Ljubljana 2003., (Full Concert). Zaintrigiran i znatiželjan, stisnem play. Prvi zajeb.
Povratak u prošlost k onom liku iz uvodnika – uistinu, nisam više isti on, jer slutim da više neće izaći album koji sam čekao s tolikim nestrpljenjem, gotovo odbrojavajući dane do njegove objave, k tomu mjesecima unaprijed isti kapariran na Amazonu kao pre-order. A znao sam investirati u Trstu, umjesto u trapke i starke, lire/eure upravo u njegove CD-ove. I poslije ne se osobito usrećiti sa susretom očevih dlakavih ručetina.
E sad, zbog čega vam to pričam… pa zato jer na spomentoj snimci s Križanki, nakon tog najodvrnutijeg, najkulerskijeg nastupa sa najboljom postavom ikad, bend s možda najvećim mudima u glazbi u novije vrijeme, s četvoricom izgubljenih putnika od kojih svaki doslovce melje svoj instrument, na osmoj pjesmi, sukladno mom OCD stanju, u točno 23:30 na binu je pozvan moj osobni pilot i tu večer usmjerava kurs u savršenom smjeru i podiže me u neslućene visine. Zajeb broj dva.
Među same blješteće i pure white oblake. U nebeski raj doslovce. Znam. Jer sam bio tamo. I letio s njima. I want to fly, want to ride with you. Higher than a jet plane with you. The best trip that I’ve ever had. (Auto Pilot)…
Pogledao sam vjerojatno preko 222 koncerta, nisam vodio previše računa o tome, no, taj održan 3. lipnja 2003., teško da će se ponoviti. Znaju svi koju si bili tamo, a nije uopće loše što postoji ovaj snimak, pa da nakon više od 20 godina, shvatim da još uvijek lebdim i sanjam dalje svoj san, upravo zahvaljujući njemu! Bio je to prvi koncert, nešto poput prve ljubavi, kao pri sljedećih sedam njegovih ukazanja, ipak je taj osjećaj nešto poput religiozne epifanije, diljem lijepe naše, ali i Italije. No, kad smo već toga, posebno pamtim Laubu kada sam se došuljao do njegovog stola nakon koncerta gdje je blagoslivljao autogramima svoje ploče i CD-e kad sam isprovocirao njegov izrazito rijedak osmijeh – nećemo se lagat jer ugledao je jednu od svojih vizualnih kopija – dok sam odgovarao na njegovo pitanje:
– Need some material Bro?
– No, I already have all of them, uzvratio sam mu samozadovoljno.
– Cool man…
Fali čovjek, naravno da fali, gotovo k’o brat… A upravo tog 22.2. ’22., osobni doktor mi je u zdravstveni karton, pored tubuloviloznog adenoma u cijelosti odstranjenog istog dana otpisao – jučer je preminuo Mark Lanegan! Šta bih izmišljao?! Pitajte ga! Doka, ne Lanegana, zna dijagnozu.
Zajeb No.3. Konačno sam nekako posložio cijelu tu priču u glavi, a da mi srce previše ne plače (gotovo godina dana žalovanja!) kad je uslijedila sljedeća crnokronična vijest pristigla s Gary Leejevog tvita – Van Conner, basist i autor pjesama u Screaming Trees, umro je prošlu noć od komplikacija nastalih uslijed upale pluća! E, sve u krasni K….C! U manje od godine dana omiljeni band mi se prepolovio, otprilike k’o i onaj stanoviti mišić u tijelu koji nemo’š zaustavit’ kad te probode pogled omiljene rockerice na nekom opskurnom koncertu.
Četvrti zajeb. A tebi Mark, ako mi dozvoliš… E.S.K. nek’ ode… zašto si morao iz Amerike u Irsku? Mislim, znam da imaš j….. irske krvi. A tko je nema u Americi? Uostalom, nema li ondje raznih izmiješanih krvi… Ali ti si baš morao u Killarney, jel? I ‘ko je uopće čuo za to selo… Valjda, E.S.K. A tvojoj ženi, Irkinji također, koja upravo tog dana ide jahati, upućujem kritiku jer te ostavila samog u krevetu, s virusom… Devetnaest godina poslije ti ponovno letiš vlastitim stubama, dragi prijatelju. Ne prestajem se pitati, dovraga i jebote, zašto nisi ostao u Washington D.C.?! Poduvati još neki, nebrojeni joint s Joshom? Siguran sam, bio bi još u sedlu, a ne s napuknutim rebrima koja su ti probila »što sve ne?«. A ne ležati cijeli dan na trijemu i čekati kaubojku da se vrati. Naravno, ljut sam na nju, na tu užasno zgodnu tattoo frizerku! A i na COVID, E.S.K… i život.
I da zaključim s jednom od tvojih deset zapovijedi, koje sam pronašao negdje u bespuću interneta…
Everyday is an opportunity to create a new future. Don’t forget to create your own reality. Know the difference between what you own and what someone else’s idea of you is. It’s none of my business what anyone else thinks of me if I know who I am…
(Svaki dan je prilka za stvaranje nove budućnosti. Ne zaboravite kreirati vlastitu stvarnost. Znajte razliku između onoga što posjedujete i onoga što netko drugi misli da imate. Ne tiče me se što drugi misle o meni, ako ja znam tko sam).
p.s. Dužan sam i jedno objašnjenje: E.S.K. predstavlja kraticu za pjesmu koju je napisao Gary Lee Conner, a znači Extra Sensory Karma, a možete je pronaći na deluxe izdanju njihovog najboljeg albuma “Sweet Oblivion” originalno objavljenog 1992., 30 godina prije kraja destinacije ili kako sama pjesma kaže:
Destinations end, wherever you go, don’t follow me…
