O drugom albumu Marka Rogića, odnosno njegovog projekta White on White, piše Mladen Stipanović, grafički dizajner brojnih riječkih rock omota i voditelj emisije Alternator na Radio Rijeci.
Ponekad je teško napisati osvrt na glazbu nekog autora s kojim ste prije svega prijatelj, ali i osobno involvirani u cijeli proces (vizual, suradnja sa Chris Eckmanom), tako da ću probati o tom albumu nešto suvislo reći i pri tome biti što objektivniji.
Prije svega, s obzirom da mi je poznata povijest i sadašnjost riječke glazbene scene, moram napomenuti da su ovakva obimna djela prava rijetkost (dvostruki LP album) na tako usko lociranoj sceni, a onda i drugo – kantautorski pristup je također nešto što u riječkim pop rock krugovima možete nabrojati na prste jedne ruke. Ploča poučno upozoravajućeg naziva Gotta Learn To Say No, jedan je od onih albuma koji vam se uvuku pod kožu sa svakim novim slušanjem, s namjerom da tu ostane sa slušateljem jako dugo, a uskoro postane i soundtrackom za sveprisutnu životnu svakodnevicu.
Četrnaest pjesama je savršeno raspoređeno na dva vinila. Prvi vinil otvara pjesma Heaven koja vas jednostavno uvodi u Rogićev svijet i najavljuje njegov senzibilitet, prije svega izražen kroz tekstove, a onda i glazbeni, za koji naravno puno zasluga ima i ekipa iskusnih suradnika u bendu na čelu sa multiinstrumentalistom Darkom Terlevićem. No, i Radoslav Tičić, Edin Botić, te na kraju i vokal Antonije Braut pletu tu unikatnu pop-rock-country mrežu za koju bi možda najlakše bilo smjestiti je na stalaže uz neki raritetan glazbeni dućan nalik onom sjajnom filmu HI-FI, s John Cusackom u glavnoj ulozi (baziranoj na knjizi Nick Hornbya iz 1995.) i to pod onim žanrovskom uputom imena – Americana.
No, ima tu i neočekivanih izleta u indie svijet poput Whatever It Takes, te posebno Mirrors. Skupinu savršenih pjesama zatvara smirena Danse Macabre, te duet sa alfom i omegom nekadašnjeg benda Walkabouts iz 90.-ih, ukratko – jednim od začetnika Americane, velikim Chris Eckmanom. Suradnja za sva vremena! Nešto što ostaje i kad više ne možeš držati ni gitaru u vlastitim rukama… Old Picker kao da započinje na trijemu teksaške ravnice pored pruge i starog vlaka u prolazu, te nas uvodi u drugi dio ove Rogićeve ispovijesti, gdje sa pjesmom Drive čak zalazi na područje samih Walkabouts iz Scavenger/ New West Motel/ Satisfied Mind trilogije. Bad Abstinence je When the Wild Roses Grow ovog albuma. Soulmate i No Worrries dodiruju teritorij Paul Simon/Sting autorstva da bi nas posljednje dvije – Hope i Vultures vratile na Rogićeve tvorničke postavke.
Uglavnom, nešto više od šezdeset minuta jednog autorskog remek djela kojem ćemo se uvijek iznova i rado vraćati, na sigurno i poznato mjesto, kao kod prijatelja kojeg znamo desetljećima. Ako Vam kažem da je Marko prije svega odvjetnik i ugostitelj, a tek onda glazbenik, sve poprima još veću dimenziju, zar ne?
